Intervencija nakon požara na području Omiša za HCPI-IS bila je po mnogočemu posebna. Iako smo i ranije provodili pojedinačne preglede građevina oštećenih u požarima, ovo je bio prvi put da smo nakon požara organizirano provodili preglede oštećenja i uporabljivosti većeg broja građevina na širem pogođenom području. Teren je pred nas tako stavio i neke nove izazove, ali i pokazao stvarne razmjere događaja koje je teško u potpunosti doživjeti kroz ono što možemo vidjeti i čuti putem medija.
Jedno od prvih i najvećih iznenađenja bio je broj kuća koje su uspješno obranjene od vatre. Neke zahvaljujući velikom angažmanu vatrogasaca, a neke i zahvaljujući samim vlasnicima koji su do posljednjeg trenutka pokušavali zaštititi svoje domove. Tek kada se izađe na teren i prođe kroz cijelo opožareno područje postaje jasno koliki je posao napravljen. Gledajući razmjere požara i prostor kroz koji je vatra prošla, teško je ne pomisliti koliko su posljedice mogle biti veće i koliko je građevina zapravo spašeno.
Poseban dojam na nas ostavila je i lokalna zajednica. Iako je od požara prošlo vrlo malo vremena, na brojnim mjestima sanacija je već bila u tijeku. Susjedi, obitelji i prijatelji zajedno su raščišćavali okućnice i kuće, uklanjali izgorjele dijelove i privremeno prekrivali oštećene krovove kako bi zaštitili ono što je ostalo prije dolaska prve kiše. Na terenu se vrlo jasno moglo vidjeti koliko u takvim trenucima znači međusobna pomoć i koliko brzo zajednica reagira kada je to najpotrebnije.
Požar je, međutim, i dalje bio prisutan na svakom koraku. Opožarena vegetacija, izgorjele kuće i predmeti te intenzivan miris čađe koji nas je pratio tijekom cijelog dana stalno su podsjećali na ono što se samo nekoliko dana ranije događalo na tom području.
Ipak, trenutak koji nam je možda najviše ostao u sjećanju nije bio vezan uz samu štetu.
Pred kraj prvog dana, dok smo pokraj kombija čekali da druga ekipa završi s pregledima, napokon smo uhvatili nekoliko minuta predaha. Iza nas je već bio gotovo cijeli dan proveden na terenu, obilazeći opožareno područje, pregledavajući kuće i razgovarajući s ljudima.
Dok smo čekali, prišla nam je mama s djevojčicom od možda pet godina. Djevojčica je u rukama nosila vrećicu keksa, pružila nam je i jednostavno zahvalila što smo došli pomoći. U cijelom danu ispunjenom prizorima posljedica požara, umorom i brojnim susretima s ljudima čiji su domovi stradali ili bili ugroženi, upravo će nam je taj kratki susret ostati možda i najviše u sjećanju.
U tom trenutku jedna vrećica keksa i dječje „hvala“ na vrlo jednostavan način podsjetili su nas zašto smo tamo. Takvi trenuci daju dodatnu energiju nakon dugog dana i potvrđuju koliko ljudima pogođenima izvanrednim događajem znači prisutnost svih onih koji su došli pomoći – bez obzira gase li požar, raščišćavaju posljedice ili svojim stručnim znanjem pokušavaju doprinijeti povratku života u normalu.
Jer iza svake pregledane građevine, svake oznake na karti i svakog podatka koji na kraju dana unesemo nalazi se nečiji dom i ljudi koji se nakon izvanrednog događaja pokušavaju što prije vratiti svakodnevnom životu. Upravo su takvi susreti ono što, uz sva stručna i operativna iskustva koja nosimo s terena, na kraju najduže ostaje u sjećanju.
Tim 4, Inga Z. i Ivan K.
